O uspjehu ne razmišljam

Midhat Ajanović Ajan je književnik, profesor filma, filmski autor i karikaturist, rođen u Sarajevu 1959. Diplomirao je novinarstvo u Sarajevu i učio animaciju u Zagreb filmu. Od 1994. živi u Göteborgu (Švedska), gdje je doktorirao s filmološkom tezom. Objavio je više knjiga raznih žanrova i na nekoliko jezika, uključujući tu i osam romana te više djela iz povijesti i teorije animiranoga filma. Za svoj rad nagrađivan je na uglednim književnim i filmskim manifestacijama i izložbama diljem svijeta. Između ostalih pripalo mu je posebno priznanje za doprinos u proučavanju animacije koje dodjeljuje zagrebački Animafest. U ovom razgovoru bavimo se najviše njegovim književnim i publicističkim radom. Nedavno mu je u izdanju Ogranka Matice hrvatske u Bizovcu objavljena knjiga publicistike Film i strip, što je samo jedan od povoda za razgovor s ovim izvanrednim i višestranim umjetnikom.

Midhat Ajanović Ajan živi i radi u Göteborgu

Danas se u svijetu, a osobito kod nas, mnogo piše, a sve manje čita. U šali bi se moglo reći da ima više pisaca nego čitatelja i da svatko može objaviti knjigu. Dosad ste napisali osam romana i svi su objavljeni u Hrvatskoj, a objavila su ih čak tri nakladnika. Uglavnom riječ je o malim izdavačima. Jeste li ih mijenjali zato što niste bili zadovoljni odnosom prema vašim knjigama ili je posrijedi nešto sasvim drugo?

Kad pišete na malom jeziku, neku književnu karijeru možete napraviti samo na dva načina: preselite se u neku veliku kulturu i počnete pisati na njezinu jeziku ili zadobijete status nacionalnog blaga, u kojem slučaju državni mehanizmi i javna potpora čine vašu karijeru mogućom. Ja poznajem nekoliko stranih jezika, ali ni na jednom nisam u stanju pisati prozu i naravno nisam ničije nacionalno blago. Mene stoga mogu objavljivati samo oni dakle koji a) vole to što ja pišem i b) potpuno su neovisni o institucionalnim mehanizmima državne, medijske i kulturne moći. Tako je u Hrvatskoj, a tako je i u Švedskoj. Sretna je okolnost da meni nikakav uspjeh nije važan, ja o tome i ne razmišljam. Znate, mjesto gdje smo rođeni i u kakvim smo okolnostima živjeli određuje našu sudbinu u mnogo većoj mjeri nego to tko smo, što znamo i želimo. Recimo da ja sve to promatram kao drag hobi i osim toga ja uopće nemam iluzija o ulozi književnosti i umjetnosti u našem zlom svijetu. Ne mislim da knjiga može promijeniti svijet. Ali mislim da zli svijet može biti uporabljiv materijal za dobru knjigu. Moj cilj nije da popravljam svijet, već da pružim ljudima nekoliko sati čitateljskog zadovoljstva. To mi je zbilja jedina ambicija. Iz tog razloga sam zadovoljan malim izdavačima, koji su za mene veliki ili barem dovoljno veliki.

Tri romana u izdanju Ogranka Matice hrvatske u Bizovcu, Portret nacrtan ugljenom i kišom, Salijevanje strave i Time Lapse čine, možemo reći, bosansku trilogiju. Posljednji od njih je, čiji naslov ima filmski termin, i vaš svojevrsni rezime te tematike?

Dodajte tomu i druga moja dva romana Jalijaš i Katapult, također objavljena u Hrvatskoj, i to je, pretpostavljam, doista sve što sam imao reći o temi bosanskog usuda. Ali nikad se ne zna.

Time Lapse je vjerojatno ipak moja posljednja knjiga koja pripovijeda o jednoj zemlji koja se „rastopila kao grudva maslaca na vrućoj plati“. To je roman mozaične kompozicije koje je materijal prolaznost, i zato sam uporabio filmsku tehniku kojom se vrijeme ubrzava. Želio sam tu priču o trima generacijama jedne bosanske familije ispričati kao put kroz prostor, od Pljevalja do Münchena, i kroz historiju, od atentata na srbijanskog kralja Milana Obrenovića 1903. do rušenja njujorških Blizanaca 2001. No to je tek tematski materijal romana, a mene uvijek u prvom redu zanima estetsko pitanje zbog kojeg zapravo i pišem određenu knjigu. Glavni izazov u tom romanu bio je odnos između autora i njegova lika – zbog toga sam pisao roman. Da me samo zanimala povijest Bosne, napisao bih članak. Možda to tako ne izgleda na prvi pogled, ali meni je estetika apsolutni prioritet. Uzmite primjerice roman Katapult, koji je tipičan estetski eksperiment sa stvarnim društvenim akterima. Želio sam testirati mrežnu naraciju, gdje istovremeno pratimo više glavnih likova. Fragmentarna struktura romana oblikovana je na postmoderan način uz uporabu citata, pastiša, kameo-pojavljivanja i intertekstualnosti. U Jalijašu sam upotrijebio brzi montažni tempo koji se zasniva na asocijativnim prijelazima, upravo onako kako funkcionira sjećanje.

Salijevanje strave jest u osnovi vremensko putovanje kroz multisvijet koji podsjeća na glazbu. Roman je izložen iz perspektive svemira, odakle se naše male sudbine vide onakvima kakve zapravo jesu – sićušni partikli u beskraju univerzuma. I tako dalje… Da ja znam ovako mnogo o Bugarskoj kao što znam o Bosni, moje bi se knjige tematski bavile Bugarskom, ali bi se temeljile na istim estetskim razlozima za njihov nastanak.

Vaši romani prožeti su humorom, ali i fantastikom. Tako se u Salijevanju strave, a i u najnovijem, koji nije dio te trilogije, pojavljuje nestvaran lik Mate Mrge, koji je zapravo neka vrst savjetnika s kojim komunicira glavni lik i koji se pojavljuje povremeno kao duh te prati i na svoj živopisan način komentira život i savjetuje glavne likove u vašim romanima!?

To je posljedica činjenice što sam ja snažno zainteresiran za realizam, pojam koji definiram kao odnos svijesti i stvarnosti. Realizam je za pisca estetski izbor, a za čitatelja subjektivni doživljaj. To što je realistično nije unaprijed određeno, ono se mora takvim doživjeti. Znate, da bih postigao efekt realističnosti, ja se ponekad utječem stanovitoj dramaturškoj tehnici. Kako znate da je nešto crno? Postavite ga pokraj nečega bijelog. Kada hoću uvjerljivo prenijeti dubinu tragedije lika, dam mu komičnog partnera. Što je jedan tragičniji, to je drugi smješniji. I pritom je čitatelju sasvim svejedno što je očito da ti komični likovi ne dolaze iz iste dimenzije u kojoj se nalazi centralni pripovjedni diskurs. Jest, u pravu ste, Mato Mrga je isti lik koji se pojavljuje i u Salijevanju strave, samo se tamo zove Mijat. Ta intertekstualnost valj­da je još jedna potvrda moje sklonosti post­modernizmu. Zapazili ste recimo da Portret nacrtan ugljenom i kišom završava u galeriji u kojoj se otvara izložba. U istoj toj galeriji, na istom otvaranju izložbe, započinjem Katapult, samo što je „kamera“ okrenuta prema drugim posjetiteljima. A zašto humor? Pa, jednostavno, držim da je humor najuzvišenija osobina ljudskog duha. O čovjeku ne možete ništa ozbiljno reći bez humora.

U svim vašim književnim djelima, a osobito u ovoj trilogiji, snažno je prisutna intermedijalnost. Film, strip i književnost upleteni su u sadržaj djela i neizostavni su dio vašega pripovijedanja. Ponegdje u radnju umećete i male eseje o tim temama ili se pojedini likovi bave tim profesijama ili su na neki drugi način prožeti intermedijalno.

Volim taj međuprostor u kojem stvari još nisu dobile konačan oblik. Recimo znam ponešto o produkciji animiranog filma, često mentoriram filmove studenata. Onaj segment u produkciji gdje kreativnost naprosto eruptira nalazi se između knjige snimanja i animatika, kad buduće djelo prestaje biti strip, a još nije postalo film. Ta je kreativna uznemirenost neponovljiva, tu nastaju odluke koje se moraju donijeti i o kojima doslovce ovisi hoće li djelo početi živjeti ili biti mrtvorođeno. Pišući nastojim stvarati te međuprostore, koji me, uvjeren sam, čine kreativnijim. U svom najdražem romanu, Portretu nacrtanu ugljenom i kišom, stalno sam se nalazio između eseja, epistole i klasične proze. Kombinirao sam povijest i nadrealizam, patetiku i grotesku, individualno i globalno, historijske i fikcijske ličnosti, tragično i komično. Rezultat je knjiga kojom sam uistinu zadovoljan.

Kako nastaju vaši romani? Nakon osnovne ideje u glavi, prethodi li prije sama čina pisanja dugotrajno i temeljito istraživanje ili sve ide spontano i faktografiju rješavate tijekom pisanja?

Ja sam tu možda malo neobičan. Kao romanopisac prije svega sam zainteresiran za formu. Stvaranje knjige za mene je nalik na pravljenje kuće, gdje je arhitektonski nacrt, odnosno osnovna estetska ideja, centralna točka mojih napora. Materijal od kojeg je kuća sagrađena moje je iskustvo, slike i događaji koji su se nakupili u pamćenju tijekom sveg mojeg vremena pod nebeskom kapom. Dakle, prvo, kao u recimo slučaju Portreta, odlučim da je smisleno napisati roman u epistolarnoj formi o osamljenom čovjeku suočenu s mračnom historijom vlastitog života. Tek tada tražim materijal za knjigu u onome što znam i pamtim. Pa se tako upitam o čemu ja nešto znam? O stripu. Glavni će lik dakle biti crtač stripa. Što će biti katalizator drame? Onda se sjetim atentata koji je vrh JNA počinio na tadašnjega jugoslavenskog premijera Džemala Bijedića. I tako dalje.

U Katapultu sam kao materijal upotrijebio velike ljevičarske demonstracije u Göteborgu 14–16. lipnja 2001. Za Salijevanje strave poslužio mi je stari novinski članak o trima dječacima rođenim negdje početkom 1960. u Sarajevu koje je njihova majka ostavila pred sirotištem. Pitao sam se što bi bilo 1990-ih s njima da su ih usvojile obitelji različitih bosanskih etničkih skupina. Tko bi spriječio braću da se ne pokolju? I onda sam se sjetio legendi i mitova koje mi je kao djetetu pričao moj djed. Ta tri lika povezala je Una, čarobnica koja zna saliti stravu i izliječiti bolesti duše i uma, a koja je posljednji živi pripadnik Dobrih, vrste koja je prema srednjovjekovnoj bosanskoj mitologiji vodila unaprijed izgubljenu bitku protiv Zla. Tako proces nastanka knjige izgleda u mom slučaju. Proces u kojem istinski uživam.

Zašto knjiga mora biti istinita čak i ako je sve u njoj laž?

Smisao umjetnosti jest da nam otkrije nešto o nama samima. Umjetničko je djelo određena materijalna forma koja uobličuje ideje, osjećaje, iskustva, uvide, saznanja ili prošlost.

Umjetnost ne reproducira vidljivi svijet, već svjedoči o ljudskom iskustvu. Stoga materijalno u umjetnosti može biti laž, krivotvorina, što god. Ono što je bit umjetnosti jest to što ona emanira. A to mora biti istina, inače nije riječ o umjetnosti.

U jednom od intervjua spomenuli ste da vam je želja napisati i barem jedan triler, iako moram dodati da su elementi krimića prisutni u svim vašim romanima. I konačno, potkraj prošle godine u izdanju Ibis grafike izašao je roman Dva muža Karoline Lotman. Zanimljivo je da je roman pisan u prvoj osobi i da su autor i njegova supruga, stjecajem okolnosti, upleteni u istragu. Je li to taj vaš željeni triler ili ćete se i ubuduće vraćati tom žanru?

Kada sam se potkraj svojih dvadesetih odlučio na ozbiljno pisanje, zadao sam si cilj da u životu napišem deset romana. Obećao sam samom sebi da će jedan od njih biti triler, moj tada omiljeni žanr, i to sam obećanje sada ispunio. Jasno, ključni stimulans za knjigu nalazi se na formalnoj razini – želio sam napisati roman strukturiran kao razgovor. To je i moj prvi pokušaj da napišem „normalnu“ knjigu, takvu koja događaje izlaže kronološkim slijedom.

Nedavno vam je u izdanju Ogranka Matice hrvatske u Bizovcu objavljena i deveta knjiga publicistike pod naslovom Film i strip. O kakvoj je knjizi riječ i po čemu je posebna u vašem bogatom autorskom opusu?

Ta je knjiga posebna po tome što je zasnovana na tezi do koje jako držim. Nadam se da se nešto od tog mog žara i vjere u ono što sam tu pisao zbilja nalazi na stranicama te knjige. Mislim da sam tezu potkrijepio vrlo stabilnim esejističkim materijalom. Naravno, s teorijama vam je uvijek tako da ih ljudi nastoje osporiti i na kraju obično u tome uspiju. Ali ja si umišljam da onaj tko bude pokušao osporiti moju tezu o organskoj povezanosti stripa i filma neće imati lak posao.

Vaše knjige zasigurno u Hrvatskoj imaju svoje, možda ne baš brojne, ali siguran sam vjerne čitatelje. Imate li kakvu povratnu informaciju o čitanosti i javljaju li vam se pojedini čitatelji u povodu objavljivanja neke određene knjige?

Da, imam. Malu, ali dragocjenu publiku. Posebno sam ponosan na to što me uglavnom čitaju žene.

Kao vrlo produktivan autor sigurno pripremate i neku novu knjigu, je li ovaj put riječ o publicistici ili je na pomolu neki novi roman?

I jedno i drugo. Pripremam stručnu knjigu o računalnoj 3D-animaciji čiji je radni naslov Digitalna lutka i pišem novi roman, koji se zasad zove Sudačka nadoknada.